Osnovna škola "Stjepan Radić" Božjakovina

Društvo SFera (www.sfera.hr) zagrebačko je društvo za znanstvenu fantastiku. Djeluje kao udruga koja promiče fantastiku i znanstvenu fantastiku u Hrvatskoj te potiče domaće SF stvaralaštvo kroz kulturne programe. Osnovni cilj Društva združiti je ljude, prvenstveno djecu i mladež, koje interesiraju znanstvena fantastika i srodni žanrovi (fantasy, nadnaravni horor) te znanost općenito. SFera također dodjeljuje najstariju nacionalnu nagradu za domaća znanstvenofantastična djela - nagradu SFERA. SFERICAMA se od milja nazivaju nagrade pobjednicima SFerinog literarnog i likovnog natječaja za djecu i mlade koje se na SFeraKonu djeci i mladima tradicionalno uručuju ravnopravno i istovremeno kad i odraslima.

Najveća tajna podmorja

Diktafon starog zapovjednika Jamesa DeLorsa

26. veljače 1974. 23:00 h

1. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

Danas sam postao počasni član naše vojske. Imenovan sam zapovjednikom vojnih snaga na moru i u podmorju. Moram se iskazati, trudio sam se i ostvario sam svoj očekivani cilj. Ipak, trebam li se brinuti? Kakva će biti moja vojna jedinica? Volio bih spomenuti svoje roditelje, ali kako i sam ne znam postoje li više, moram sam sebi reći da se ponosim sobom, kako sam od sirote čeljadi postao zapovjednikom svoje jedinice. Upoznali su me danas s mojim kadetima koje ću predvoditi. Bilo ih je 30-ak, nadasve izgubljenih, izbezumljenih, ali ambicioznih mladića. Oštro sam ih gledao i rukovao se sa svakim pojedinačno. Jedan crni, jedan bijeli, jedan pak Kinez. Sva sirota čeljad kao da su se okupila kod mene. Čak ih i razumijem. I sam sam nekoć bio izgubljen i izbezumljen, ali s velikom ambicioznošću i naporom uspio sam doći do završnog cilja. Doručak je bio u 8:00 h, ručak u 13:00 h, večera u 18:00. Svaki dan, ista porcija, isto jelo. Uvečer sam, kao i svaki zapovjednik svoje jedinice išao obići sobe i provjeriti urednost svojih mladića. Doista su bili neuredni, ali uz poštenu kaznu dolazi i iskustvo. Sljedeći će put znati.

27. veljače 1974. 22:35 h

2. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

Buđenje u 6:00 i dolazak na teren. Obavili su jutarnje zagrijavanje i marširanje oko palube. Iznenadili su me. Doručak u 8:00 h. U 8:30 h krenusmo na teren da ocijenimo kondiciju i brzinu naših mladića. Bio sam impresioniran. Da se vratim 20 godina kasnije, u moje vrijeme, takva bi se brzina postizala tek nakon šestog kruga. Sve u svemu, napokon sam mogao nabiti na nos to svom starom učitelju. Čak su ga deportirali jer, kako čujem, tvrde da je sišao s uma. Nije veliki ponos. Završili smo do 12:30 h, a u 13:00 h bio je ručak. U 13:30 h - posjete. Nakon 17:00 h vratili smo se na teren kako bismo, ispočetka, opet ocijenili učenike.  U 18:00 h večera nakon koje smo se uputili prema sobama. Otišao sam u obilazak i već sam bio impresioniran svojim kadetima.

28. veljače 1974. 22:45 h

3. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

Dan je posve isti kao i prijašnji. Poboljšanje.

30. ožujka 1974. 22:17 h

4. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

Rano ujutro oko 5:45 dobili smo nove podmornice. Takva struktura i proporcije baš za pravu posadu. Bilo ih je pet. Dan se odvijao uobičajeno.

8. travnja 1974. 23:56 h

5. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

Moji su kadeti položili svaki ispit uspješno. Dobili smo potvrdu da možemo pretraživati podmorje. Budući da smo imali dobro opremljene podmornice i dobili potvrdu od američke vlade, možemo se uputiti u dubine Marijanske brazde. Prvog svibnja 1974. prva opremljena jedinica na svijetu pretražit će najdublje i najčudnije mjesto na svijetu. Prilično sam uzbuđen. Ne mogu dočekati.

20. travnja 1974. 00:34 h

6. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

Svakodnevne pripreme do otkrivanja misterioznih dubina. Moja se jedinica već čini spremna. Ne mogu biti ponosniji. Svi su kao braća blizanci. Svi su snažni, svi su hrabri i pametni. Moj najstariji učenik, 24-godišnji Lukoy Browen osvijetlao mi je obraz. Zadužit ću ga da mojoj jedinici očitava podatke. Poslije njega, začudo, moj najmlađi učenik, 18-godišnji Matew Morsew, bit će moja desna ruka. Najmlađi i najjači. Matew i Lukoy kao da su blizanci po pameti, a razlika u spretnosti i godištu. Onda dolaze 24-godišnji Letew Miloyek, Sandar Vustach i Johor Veer, 23-godišnji Milichko Mitt, Feus Alloh, Gastush Partor i Koliom Tekyew, 22-godišnji Pelef Olat i Berekter Zomach, 21-godišnje Lorma Gihaka, Petfa Kakichka, Mor'sa Fitma i Kotoa Meha te Ziea Mareka i Moshora Armadesa, koji će biti naši kadeti pazitelji, ronioci i istražitelji. Izabrao sam njih za naše čuvare zato jer su najjači. Za naše kormilare i rezervne kormilare izabrat ću Ohema Ulla i Pehra Kamicha za prvu podmornicu, Molea Gercha i Shishka Rjaza za drugu, Pertata Ima'a i Lortusa To'oa za treću, Pashata Fewormea za četvrtu i Urusha Quertotelewa za petu. Osam 19-godišnjaka koji ne mogu biti bolji u svojoj struci. I još pet kadeta koji će se zauzimati za ostale poslove. A ostali kadeti su: 20-godišnji Susar Hichmo, 18-godišnji Toloz Viukuma, 19-godišnji Peshtar Pok, 22-godišnji Gas Ereto i 21-godišnji Zoruto O'Lama. Nabrajam ih zato jer već stvaram plan i popis kadeta za istraživanje. Ovo što će pogoditi mene, zapovjednika i moje kadete nije ni rat ni zabavna avantura. Moramo se pripremiti za najgore. Uzbuđenje raste iz dana u dan, ali i strah. Svaki je dan je ispunjen vježbama i provjerama inteligencije. I svaki dan čine me ponosnijim. U našoj akademiji postoji 14 jedinica, ali mi smo povlaštena. Sva čast i slava neka ide mojim kadetima koji se toliko naporno trude i muče da to održimo tako. Ponosan sam. 22:38 h je i pripremam se na počinak. Ovo je moja zaključna procjena i odluka.

30. travnja 1974. 23:29 h

7. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

Poslije doručka u 8:00 h nisam tjerao kadete ni na kakvu muku s vježbama. Danas je bio dan određen za posjete. Dan prije velike dužnosti. Vidio sam kadete sa svojim obiteljima. Poželio sam i ja nekog. Ali dobio sam i bolje. Zahvalu svojih kadeta što mogu sudjelovati u ovako povijesnom istraživanju. U 13:00 h ručak s obiteljima, zatim posljednji pozdravi. Uplakane majke, ponosni očevi, braća i sestre. Obitelji. To je bio pravi pozdrav. U 18:00 h večera, a ja sam u sobi. Pisao sam oporuku. Kasnije sam išao provjeriti kadete. Provjerio sam ih prije puta. Činili su se uzbuđenima i ponosnima baš kao što sam i očekivao. Pravi muškarci, ambiciozni dječaci, ponosni kadeti. Nadam se da će sve sutra proći u redu. Idem na počinak. Sutra neće biti odmora, a možda čak ni dana.

1. svibnja 1974. 05:45 h

8. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

Jutro je prije svitanja. Opremljen sam najboljom mogućom odorom koju je moguće odjenuti. Sad ću krenuti do kadeta da vidim kako su se oni opremili, a zatim jedno veliko marširanje do podmornica, a onda pozdravi. Očekuje nas „duboki“ dan.

1. svibnja 1974. 09:19 h

9. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

U 1. podmornici nalaze se: zapovjednik i vođa projekta Marijanske dubine James DeLorsa, 24-godišnji Lukoy Browen, 24-godišnji Letew Miloyek, 19-godišnji Ohema Ulla i Pehra Kamicha. Marširanje je prošlo bez greške. Pozdravi su trajali 20 minuta što nam je oduzelo vrijeme. Krećemo se do dubine od 1000 m, a zatim ćemo pozvati ostale podmornice za nama nakon svakih prijeđenih 1000 m. Trenutno smo na 170 m ispod površine. Čuju se zvuci radara koji nam zasad ne dojavljuje ništa. Pogled je zasad mračan, ali čist. Dragi kadeti, čast mi je služiti s vama.

1. svibnja 1974. 11:48 h

10. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

Za nama su već 4 podmornice, a mi smo već na gotovo 4 890 metara ispod površine. Za  110 metara šaljemo još jednu, a zatim stajemo da se sve podmornice sakupe. Zasad smo samo vidjeli neke male ribe, ali dovoljno čudne. Prozirne. Sve smo to slikali. Evo radar pokazuje još nešto... Brzo se kreće. Wooohh!!! Nekakvo ružno svjetleće biće. Moj Bože! Ovo je bilo iznenađenje. Evo ga sad smo na točno 4 995, 4 996, 4 997… Stoooj! Na 5 000 m smo ispod površine. Lukoy, molim te, dojavi ostalim podmornicama da smo se zaustavili i neka šalju petu.

- Na zapovijed.

- Evo ga. 5 000 metara u mraku. Sve što smo vidjeli bile su neke male prozirne ribe i odvratno čudo. Sada moramo čekati ostale podmornice da nas sustignu pa da krenemo u dublje. Tlak je visok, ali mi smo još uvijek u savršenom stanju. U iščekivanju.

1. svibnja 1974. 14:25 h

11. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

Još samo malo i sve su podmornice na broju… Evo, zapravo svi smo. Pod ovim velikim tlakom tko bi rekao da smo još uvijek tako uzbuđeni. Za ovo dugo vrijeme došla su nam još 3 ona ružna čudovišta. Susar Hichmo je to uspješno ponovno uslikao. Ostale podmornice nam javljaju iste takve doživljaje kakvi se čuju u pozadini. Još samo malo i krećemo u dubine.

1. svibnja 1974. 14:30h

12. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

I krenusmo u dubine. Nitko od ostalog svijeta do dana današnjeg nije prošao ovu dubinu. Iščekivanja su velika kao i uzbuđenje.  Brzo se krećemo… Kadeti jeste li ogladnjeli?

- Ne, nikako! Zapovjedniče, jeste li vi?

- Ne, ne hvala! Hajdemo nastaviti potragu za čudima.

- Na zapovijed!

- Kao što čujete, svjedoci ste da se nalazim u okruženju najbolje posade. Već smo na 5 043 metra dubine. Ništa se ne događa. Bar zasad.

1. svibnja 1974. 14:56 h

13. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

Nalazimo se na gotovo 5 200 metara dubine i već pomišljam da je ova potraga uzaludna.

1. svibnja 1974. 15:27 h

14. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

Nalazimo se na 5 350 metara dubine i poprilično smo izluđeni. Četvrta podmornica nam je javila da je vidjela u dubini neku bijelu točku, pa neku crvenu, plavu, žutu, a zatim zelenu, a onda je odjednom, paffffff! Nestala. Nakon minute pojavila se ponovno… Uvidjeli smo mi i ostale podmornice. I krenusmo prema tome. Zasad smo se samo provukli kroz jato riba koje su prozirne, neke su čak i svijetlile. Čuda li!?

1. svibnja 1974. 17:53 h

15. zapis zapovjednika Jamesa DeLorsa

U velikoj žalosti moram javiti da smo izgubili podmornicu broj 3 s pet kadeta. Probili smo se kroz skupinu ogromnih lignji koje su naganjale brojne ulješure. Predivan prizor... Kad smo već bili na gotovo 6 853 metra, zabila se jedna lignja ulješura u podmornicu broj 3. Nažalost, ništa se više nije moglo učiniti. Tlak i voda su učinili svoje... Počivali u miru kadeti: Milichko Mitt, Feus Alloh, Gastush Partor, Pertata Ima'a, Lortusa To'oa. Nadajmo se da će ovo biti zadnja. U blizini smo velike točke koja mijenja boju. Ne možemo ništa učiniti, krećemo dalje. Nažalost, i taj se gubitak desio.

1. svibnja 1974. 19:16 h

16. zapisnik zapovjednika Jamesa DeLorsa

U još većoj žalosti moram dojaviti  da smo izgubili još dvije podmornice broj 2 i broj 4. Podmornica 5 i 1 jedva su izvukle živu glavu. Gubitak od gotovo 10 kadeta, već 15, to je sramota... Molimo se Bogu da se to ne desiti nikome od nas ovdje živih. Počivali u miru… Nalazimo se na dubini od 8 317 metara. Mala točka više nije mala. To je nešto… Ne mogu opisati… Kao da gledam cijelu planetu. Dojavili su nam s površine da su ostaci treće podmornice izronili na površinu. Kažu da su svih pet kadeta u groznom stanju. Ipak, moći ćemo ih pokopati. O Bože, što je ovo? Molim da se nakon ove ekspedicije više nitko ne spušta u ove dubine. Nitko. Bože, pomozi nam...

1. svibnja 1974. 22:15

17. zapisnik zapovjednika Jamesa DeLorsa

Prizemljavamo na malu svjetleću točku. Bože, čuda si stvorio! Ovo je vražje tlo! Svijetli, mijenja boje, ribetine od 60 metara u širinu plivaju nad nama. Kao da smo na površini nekog drugog planeta… Nalazimo se na 16 513 metara dubine što je najveće čudo! Čudo je to što smo mi, podmornica broj 1, i podmornica broj 5 preživjele pod takvim tlakom. Ipak, nalazimo se na dnu dna ispod dna. Fascinirani smo. Živi smo. Ovo je nemoguće za opisati… Podmornica 5 nam se javlja.

- Zapovjedniče, pomozite, napadnuti smo, nešto nas gura! Bože, ne želim umri….

- Kadeti, javljajte se, ne smijete, neeeeeeee!!!!!!!!!!!!!! Bože, što je ovo!? O moj Bože, pomozi! Bože, spasi nas! Nee… Lukoy, pokušaj dobiti kontakt s površinom.

- Zapovjedniče, ovo je već suludo, dotaknuli smo dno dna i želite da sad još uvijek ostanemo!? Pa već je 20 kadeta mrtvo! Zar ćemo i mi!? Zapovjedniče!!

- Dobro!! Matew, diži nas!

- Zapovjedniče, to je nemoguće!

- Molim!? Kako!? Diži nas!

- Zapovjedniče, nestalo nam je snage, a i pod pritiskom najvećeg mogućeg tlaka na jednoj dubini ne možemo se više  ni s čim kretati!!! Zapovjedniče!

Nakon nekog vremena trojica su počela plakati.

- Kadeti... Sinovi moji... Ako ćemo već umrijeti, umrimo ponosno…

Kadeti sjednu gdje su uspjeli, a James vadi papir – svoju oporuku. Čuje se šuškanje.

- Kadeti, ovu sam oporuku napisao za dan koji će za mene biti zadnji… Nisam mislio da će mi doći već u 43. godini, ali kad je… Čast mi je to vama pročitati…

James se ustane i okrene prema kadetima, čitajući im pismo. Ovako glasi:

„Ime mi je James DeLorsa. Ja sam već odrastao čovjek, ali nekoć sam bio dijete bez ikog. Do moje 13.  godine lutao sam ulicama Cheyenne države Wyoming u SAD-u. Od svoje 13. do 19. bio sam u domu za maloljetnike bez obitelji. Od 19. do 33. upisao sam akademiju Pergamentetlos u kojoj još uvijek služim. Da skratim priču... Sada su mi 43.i proglašen sam vođom i zapovjednikom jedinice od 30-ak predivnih, ambicioznih mladića. Sutradan idemo u veliku ekspediciju. Idemo do dubine koju još nikad nitko nije postigao. Nadam se da ćemo se svi vratiti žive glave, zdravi, nepotisnuti od ogromnog tlaka. Ovom oporukom  pozdravljam sve prijatelje, poznanike, zapovjednike, nastavnike, kadete. Sav sam život ovdje uložio bez ičije potpore, bez obitelji. Molim samo jedno, ako se ne vratim živ s ove ekspedicije da se dijelovi podmornica sakupe i napravi spomenica u ime mojih kadeta. Pravi su ponos ove države i ekspedicije. I ako se ne vratimo živi, znajte dragi roditelji mojih kadeta, volio sam vaše sinove, sve do zadnjeg, kao svog. Žao mi je.”

Klizne mu suza niz obraz.

 „Da mogu vratio bih sve. Moje ime je zapovjednik James Worhosh DeLorsa, 43. su mi godine i danas je 30. travnja 1974.“

Molim onoga koji primi ovaj diktafon i posluša ove zapise da nikada ne otkrije ovu dubinu. Molim se da tko god čuje ovo da podigne spomenik mojim kadetima. Molim da svi koji čuju ovo shvate koliko je život bitniji od uzbuđenja. Ja sam morao dotaknuti samo dno da bih to shvatio. I čast mi je umrijeti u ovom okruženju. Dragi moj, vi ste najveći ponos. Čast mi je bila služiti vam. Sad su 22:44 h, a mi se nalazimo na dubini od 16 513 metara. Molim da se svaki podatak izbriše nakon što se čuju ovi zapisi. Najiskrenije isprike i zahvale te svaka čast. Svaka čast mojim služnim kadetima. Ovo je sve od nas. Zbogom.

…

Drugog svibnja 1974. godine u 17:12 h isplivalo je pet podmornica na površinu. Prebrali su tijela rastrgana kadeta, ali nisu našli zapovjednika. Našli su, nevjerojatno očuvan diktafon unutar plastične vrećice. Diktafon je saslušan. Održana je konferencija u ime ekspedicije. Počasni članovi konferencije koji su saslušali sve ovo, odlučili su učiniti spomenik u ime svih kadeta. Sve informacije upisane su u najveće tajništvo na svijetu. Održan je dan žalosti, no svijet nije saznao za ovakvo što. Ni za informaciju prave dubine, ni za čuda i čudesa, ni za vođu projekta ni sam projekt. Podmornice su sakupljene i podignuti su spomenici. Pokopani su svi kadeti. No, gdje je zapovjednik? On se zadržao na dnu. Na onoj ogromnoj maloj svjetlećoj točki. Najveća tajna nikada nije otkrivena, čak niti do današnjih dana. Možda se informacije nisu zadržale niti se održava počast kadetima kao dan žalosti… Ali, održava se nešto nevjerojatno. Održava se humanost. Pa što mislite, zar je zbilja UN sastavljen da se samo ujedine narodi? Ovi su kadeti bili iz cijelog svijeta. Za zaštitu cijelog svijeta, ovo je bila tajna. Ali ipak… Uvijek će biti ljudi koji će riskirati. Ali bit će i onih ljudi koji su humani. Priča nije završena… I dalje ne znamo gdje je zapovjednik. Nadamo se samo da on čuva to dno da se više nikada ovakvo što ne ponovi. Nadajmo se da je zapovjednik čudo s dna koje čuva da nitko ne čini ovakav projekt. Zapovjedniče! Čuješ li me!? Čuvaj me.