„Učiteljice, kada ćemo na ono za kraj godine?“

„Koje?“

„Pa ono s dekicama i grickalicama, kada uživamo, a još smo u školi?“

„ A, na piknik. Mogli bi u četvrtak.“

I tako smo pošli. Na brežuljak iza igrališta, u debeli hlad.

Prostrli smo dekice. Bili smo zahvalni našim vrijednim domarima koji su danima kosili travu da nama bude ugodno ovih zadnjih školskih dana.

Dječaci su htjeli  igrati nogomet. Za vježbu. Nekako nam ne ide u nogometu. A imamo odlične nogometaše. Valjda loša sreća. Ili bolja protivnička ekipa. Tko će znati.

Učiteljica se nije složila, zbog vrućine.

„Zdravlje prije svega“, poštapalica je naše učiteljice.     

Ali možemo gledati starije kako igraju. Ugodno zavaljeni na dekicama dok nas miluju povjetarac i sunčeve zrake kroz bogate krošnje stabala.                                                              

Djevojčice igraju badminton. Neke ćaskaju s učiteljicom.

Radni je dan, a mi lijepo odmaramo. Lovimo boju. Upijamo miris pokošene trave. Ima li ičeg vrjednijeg na ovom svijetu? Nema.

Najvrjednije u životu je besplatno, tu oko nas. Treba se samo okrenuti.

I širom otvoriti oči, pomirisati i čuti.

Kad bi barem to zapamtili, za budućnost, za odraslost.

Kad odemo ili kad ostanemo.

Sve najvažnije učimo sada.

Zato, sretno đaci i svijetlite kroz život!